31. kolovoz 2006 0:55:00

Ozdravio pas...

... i ugnjavi nas svojim prohtjevima, čas bi se šetao, čas bi se igrao, a čas bi keksić,tipično za malog bolesnika oko kojeg svi trče, a on bi da zadrži svoje privilegije iz bolesničkog statusa i kad više nema razloga za to. A mi, dedek i babica, raznježimo se i hajde, radimo što on hoće, jer ne možemo odoliti njegovim nježnostima koje dijeli šakom i kapom, a najdraže mu je dohvatiti kakav neodjeveni dio tijela i zažvaliti svojom velikom jezičinom. Tako usrdno, vidjela sam, samo gricka kost, ili žvaće neku kožu da je omekša. Pa mi je palo na pamet: možda i nas tako mekša, sve u nadi da će nas jednoga dana dovoljno smekšati da nas može progutati, ili barem prožvakati, a mi, naivci, mislimo da nas ljubi! 

Koliko ga volimo govori i to da imamo preko dvijestotine njegovih fotki. Doduše, sve su u kompjuteru,a digitalac je tome znatno doprinijeo,ali, ipak, ljudi, to nije normalno.

Evo nekih, meni dražih:

Koncentrirano i usrdno grickanje rezultiralo je potpunim nestankom kosti.Ostala je samo masna fleka na balkonu.

Tu je nešto mlađi,ali pasija kopanja po smeću mu je ostala do danas.

Popodnevna siesta.

Dečki odmjeravaju snage

Naša beba

Objavila singerica u 31. kolovoz 2006 0:55:00 | 7 komentara

28. kolovoz 2006 11:40:00

Na psu rana, na psu i zarasla

Jučer smo pošli u malu šetnju Katorom

Najmiliji je htio vidjeti ima li gljiva

I da, ima ih, najviše ovih vrganjevki, postavke mislim da se zovu jer su tako dobro postavljene :)

Ima nešto i krasnica,najmiliji kaže da je ovo golubica, samo malo ekscentrična i isprana,tja, ne možemo svi uvijek biti u cvijetu mladosti...

Nije se isplatilo rati ih, pa je najmiliji malo trenirao Tihoga u skakanju preko prepona. Snimila sam i video o tome, ali ne znam kako da ga postavim tu, Philo mi je doduše rekla, i napisala, ali ne znam više gdje je to, a nema šanse da zapamtim od prve :(

I sve bi bilo lijepo da se nije loše završilo:Tihi se porezao, lijevu zadnju šapu dovukao je kući svu krvavu.Kako je završio naš pokušaj da nekako zamotamo tu šapu i zaustavimo krvarenje, vidi se na slici.Jutros smo bili kod veterinara Tihi i ja, pa su mu dali antibiotik, a previti šapu nisu ni pokušali.Bio je tamo jedan veterinar koji sve pse zove Bobi.Tihi se isprepadao od silnih pasa, stavljanja na stol, injekcije i veterinara koji mu se obraća sa"bobi", i kad smo došli kući sručio se odmah kraj vrata i zaspao i eno ga, spava još uvijek.Siroče moje :(

Objavila singerica u 28. kolovoz 2006 11:40:00 | 5 komentara

27. kolovoz 2006 14:16:00

Mrtva priroda s kanarincem

Evo čime sam se bavila zadnjih dana. Nije još dovršeno, fale sjene i još malo korekcija. Problem mi je što u našem malom mistu nema specijalizirane trgovine slikarskim potrepštinama, pa ne mogu nabaviti frikative za brzo sušenje ulja, tako će se ovo sušiti ne znam do kad, a sva sam umazana bojom a i sve oko mene. Najmiliji ne prigovara,naprotiv, divi se i hrabri me da nastavim. Obožavam to njegovo prianjanje uz sve moje.I slikanje je prilika za ljubav-njemu da je pokaže, meni da se baškarim u njoj kao  mačka na toplom suncu.

Objavila singerica u 27. kolovoz 2006 14:16:00 | 2 komentara

26. kolovoz 2006 16:20:00

Pijesak i prijateljica -2

Nije ona druga po važnosti, dapače, jedna od prvih. Prijateljica iz djetinjstva, prijateljstvo koje traje, evo već 46 godina, uprkos dugotrajnoj razdvojenosti i rijetkom viđenju, a još rjeđem pisanju i telefoniranju. Ali zato često mislim na nju i očekujem svaki čas da me pozove telefonom, ili tako nešto.Kad smo se srele nakon 10 god. razdvojenosti zbog rata,bila sam sretna,kao rijetko kad. Kao da sam se vratila u ono što obično nazivamo sretnim djetinjstvom, pa i jest,vrijeme koje sam provodila s njom bilo je sretno, onda i sada.Gdje je mjesto na kojem smo sačuvale duše djevojčica izgubljenih u beskrajnoj priči u kojoj se nije znalo tko sam ja a tko je ona? Toliko različite a tako slivene u jedno. Možda je to ona plaža blizu koje ona sada živi i po kojoj se može hodati bos po pijesku i ujedno močiti noge u toploj vodi,beskrajno dugo, taman toliko koliko nam treba da se ispričamo. Na tom mjestu voljela bih provesti život. 

Objavila singerica u 26. kolovoz 2006 16:20:00 | 0 komentara

23. kolovoz 2006 16:37:00

Prijateljica nr 1. iz serije prijateljicâ

Gledam danas ovaj slatki oldtimer i mislim na prijateljicu koja ga je napravila davne 1987. god, kad se još nismo ni poznavale.Poslije ga je donijela u naše malo misto, gdje se zaposlila u istoj školi u kojoj sam i ja radila i u kojoj smo postale prijateljice. Držala ga je u svom uredu i zabavljala djecu s njime, a kad nas je napustila,poklonila ga je trećoj prijateljici.Treća prijateljica mnogo se selila i u tim selidbama nastradao je oldtimer više puta. Uzela sam ga i uz pomoć mojega unuka  popravila i nanovo obojala i evo ga, da me podsjeća na nju, koja je sad daleko, daleko, u zemlji flamenca, sangrije i turizma. Ne javlja se baš,kad je napustila domovinu, napustila je sveono što je veže za nju, kao da je htjela promijeniti kompletan svoj život i izbrisati sve što je bilo prije. Ne znam zašto. Nije mi se to činio tako loš život, ali nisam ja bila u njezinoj koži...

Nadam se da je našla što je tražila i da neće biti ponukana da i ovaj novi život jednoga dana briše.

Ipak, voljela bih da bar mene nije izbrisala.

Ili bar da je nastavila raditi ovako lijepe stvari kojih doma, u starom domu, ima pune kutije, još neraspakirane. Hoću li ih ikada vidjeti?

Objavila singerica u 23. kolovoz 2006 16:37:00 | 3 komentara

21. kolovoz 2006 16:26:00

Muški svijet Lebovskog

   Kaže Lebovski trebalo bi studentice filozofije, i to one sisate, poslati da zaustavljaju muškarce koji prave prometne prekršaje.A ne da pričaju o Kantu. Jer djevojke, osobito sisate, služe tome da zabvljaju muškarce poput Lebovskog.Tako bi bile efikasnije i kao policajci. Bavljenje filozofijom -to nije za sisate djevojke.Valjda im njihova velika prsa onemogućuju takvu kvalifikaciju.A omogućuju da budu dobri policajci.Lebovski bi se radije pokorio takvoj djevojci nego recimo,mišićavom muškom policajcu.Koji vjerojatno ne studira filozofiju i ne zna ništa o Kantu.

Više se zaključaka može izvući iz ovih premisa:

Na primjer, da djevojke koje studiraju filozofiju, rade nepotreban posao. Potrebnije je disciplinirati muškarce poput Lebovskog na cesti.To su već dva.

Ili: djevojke sa sisama ne trebaju studirati filozofiju. Već sam rekla da nije razumljivo zašto, osim ako sise i pamet ne idu zajedno.A sise i policajski posao-da.

I još: muškarac se ne želi pokoriti muškarcu, pa ako je i policajac koji pazi da se provodi zakon. Zakon se lakše poštuje kad ga provode sisate djevojke. Zašto onda djevojke ne bi studirale pravo? I kao pravnice mogu provoditi zakon.Ili su preglupe za taj nivo, dovoljno bi bilo da su policajci.

A što je sa ženama, sudionicama u prometu? Ili Lebovski u svom svijetu ne vidi da ima i žena koje voze automobile, motocikle, bicikle,autobuse, a bome ima i pješakinja.Hoće li one bolje poštovati prometne propise ako policajci budu prsate žene?

Lebovski ne daje odgovor na to, dapače, čak si i ne postavlja takvo pitanje.

Zato predlažem da žene ovdje odgovore na njega, budući žene čine nešto više od polovice čovječanstva u kojem muškarci drže više od 80% vlasti i bogatstva.

Evo jasno oblikovanog pitanja: Žene, biste li bolje poštovale prometne propise kad bi policajci bili prsate djevojke?

Navalite.

S odgovorima, mislim.Revoluciju ćemo kasnije.

Objavila singerica u 21. kolovoz 2006 16:26:00 | 13 komentara

20. kolovoz 2006 0:38:00

Kraj godišnjeg

  U ponedjeljak najmiliji počinje raditi, zaozbiljno, pa je  i meni gotov godišnji.Počinjem i ja s dežurstvima na telefonu, pa ako vas netko tuče, a nemate se kamo skloniti, i ako ste uz to žensko, samo me nazovite :)

Objavila singerica u 20. kolovoz 2006 0:38:00 | 8 komentara

15. kolovoz 2006 11:27:00

Javna zahvala

Zahvaljujem Jutarnjem listu što je objavio i pogled s druge strane na izraelsko-arapski sukob.

Objavila singerica u 15. kolovoz 2006 11:27:00 | 13 komentara

14. kolovoz 2006 17:59:00

Grisia

Poslije prirodnih ljepota malo gradskog ugođaja. Najme kaj, konačno sam uspjela posjetiti uličnu likovnu izložbu koja se svake godine priređuje u ulici Grisia u Rovinju.Već godinama se pripremam, ali me uvijek nešto spriječi, a jučer je bio krasan dan, svjež i sunčan, baš kao iz one pjesme, i još sam ga začinila mnoštvom slika. Nisu mi se sve svidjele, ali praznična atmosfera i raskoš slika i umjetnina, uz živost i prisnost koju daje izložba na ulici, nezamjenjive su.Evo par detalja, uživajte malo i vi:

vile i vilenjaci iznad plavih apstrakcija na kamenom zidu-vrlo usklađeno, sviđalo mi se

kavezi i platnene torbe, sve zajedno djelije starinski i glamurozno, boje su savršeno složene

dekorativa, a to je najlakše kad imaš tako veliko platno, obratite pažnju kako se dobro tu uklapa kanta za smeće :), pa onda crvena majica s crvenim platnom u pozadini ;)))

živopisni brodići na zidu i pravi brodovi na pučini-slučajna kombinacija, ali zgodna

netko je duhovito prikazao što misli o vođama amerike :)

zbilja prekrasna ideja:nakit i keramika

neizbježne istarske kućice, ali na tanjuru!

originalno i duhovito

Sveta Fuma, nisam mogla odoljeti masivnom zdanju na vrhu brda, znali su oni gdje i kako treba graditi crkve,samo je pogledaš i znaš gdje je moć

I Fuma osobno na vrhu zvonika, kažu da ju je more donijelo baš Rovinju na dar

Objavila singerica u 14. kolovoz 2006 17:59:00 | 5 komentara

12. kolovoz 2006 10:47:00

Rastoke

  Skoro smo promašili, zapravo i jesmo, ali smo se vratili, ne samo jer sam čitala na blogu o Rastočkim krovovima, nego zato što su ...ma pogledajte fotke:

odmah sa ceste privuče pogled-druge Plitvice!

ma kava Venezia,i ovdje su kuće na vodi

Tihi nije propustio napiti se vode iz Slunjčice

a evo i krovova

još starih krovova, ali ovdje i nove kuće izgledaju srednjovjekovno

i još krovova i korova koji je dekorativniji nego bilo kakvo uzgajano cvijeće

a ovo je onaj pravi

da sve bude u srednjevjekovnom stilu,i menu je malo pohaban

ja sam naručila samo kiselo mlijeko -bilo je dobro, osvježavajuće, ali ne kao ono u Plitvičkoj kraljici (čini se da i ja izgledam nekako srednjovjekovno...ili bar sredovječno :))

pastrmke smo naručili u prirodnom okolišu

(ako napnete pogled opazit ćete je)

u vrt iza restorana, gdje čuvaju totem sa snimanja filma o Winetouu, nismo ušli, nije nam se činilo vrijedno 20kn, a osim toga, Tihi bi nas morao čekati pred vratima. Zato smo bacili još jedan besplatni pogled na ovaj bajkoviti gradić i na dva mosta koja ga, osim trke za novcem, spajaju sa stvarnim svijetom.

Objavila singerica u 12. kolovoz 2006 10:47:00 | 11 komentara

Na Plitvicama

  Sutradan, odmah poslije doručka, uputili smo se na Plitvice. Od hotela Jezero počeli so smo se spuštati. Stubama nikad kraja, a ja strahujem od povratka istim putem, ali uzbrdo. Ulaznica za obilazak jezera košta 100 kn, X 2= 200, Tihi ne mora platiti. Konačno na obali, ukrcavamo se na "Buk". Tihi cvili, hoće skočiti u vodu, ovdje je to strogo zabranjeno. Dobronamjerni domaćin, član posade brodića, objašnjava nam zašto je pas uznemiren.Smeta ga vibriranje brodskih motora.

  Konačno vidim jezero preko glave najmilijeg mi pasovodca ( on je imao glavnu brigu oko vođenja psa, ja više ne mogu držati 40 kg. žive vage, mišić i tetiva i živa volja za trčanjem)

  Na drugoj obali novo iznenađenje:

Da li ovaj znak znači da je psima zabranjena šetnja uz jezera? Na recepciji su nam rekli da nije, nego da moraju biti na uzici i nositi brnjicu.Brnjicu? Neće taj. Prošli smo i bez nje.

  I konačno slapovi.

Rekli su nam da je gužva i da se boje da će se mostići provaliti pod težinom brojnih posjetitelja.Mislila sam da pretjeruju ali

ova slika potvrđuje da su govorili istinu.

Kad su počeli prvi usponi,ja sam posustala.200kn potrošeno gotovo uzalud. I bila sam u pravu što se tiče stepenica: preko dvijestotine stuba uzbrdo, koštalo me isto kao da sam se penjala uz slapove, poslije bih se vratila vlakićem. Ovako sam saznala da i to mogu - kad moram.Najmiliji i Tihi solidarno su se vratili sa mnom. Utješili smo se zato dobrim ručkom u Degeniji i večerom u Plitvičkoj Kraljici, restoranima u blizini Grabovca.

Iz Degenije se vide nedaleka brda s pašnjacima. Poželjela sam otići tamo. Ljubazni konobar rekao nam je da možemo dobar dio kolima. To se traži!

Uputili smo se stazom pa dokle stignemo. Seljaci koji su sklanjali sijeno, rekli su nam da je ovo put za Vaganac. A u blizini je i Bosna. Nismo prešli granicu, vratili smo se nakon prijatne šetnje, a usput pronašli nešto što mi je sličilo na ambroziju. 

Nitko se ovdje nije žalio na alergiju.

Zato su se žalili da imaju redukciju vode!

Objavila singerica u 12. kolovoz 2006 0:11:00 | 1 komentara

11. kolovoz 2006 23:32:00

Put na Plitvice

  Najveća briga bio nam je Tihi. Pa zato smo ga i uzeli, da ne budemo bezbrižni, nismo mi navikli na to.Tihi se obično u kolima osjeća neugodno, na Plitvicama smo, od jednog člana brodske posade, i saznali zašto: uznemiruju ga vibracije motora. I zaista, ubrzo nakon što smo krenuli, dobro snabdjeveni vodom i hranom, za psa i za nas, Tihi je počeo cviliti, zatim gurati njušku u prozor, azatim napadati vozača-najmilijeg mu gazdu, tako da smo ubrzo morali stati da se on smiri. I tako jedno deset puta do Plitvica. Tražili smo pogodna mjesta da se on može protrčati, aligdje smo god bili, ili je bilo ljudi, ili je cesta bila preblizu, pa smo se bojali da ne izleti pod kakav auto, ili je u blizini bio drugi pas pa bi Tihi poludio u želji da mu poliže...ma nije ovaj svijet stvoren za pse. Čini se da Tihi uopće nije bio svjestan toga svega i sasvim se dobro snalazio gdje god da smo stali.

U Korani, samo se on kupao, mi smo trpili vrućinu

Svježe vode nije mu nedostajalo, jer se prije kupanja napio iz iste rijeke

A mi smo uživali u prirodnim ljepotama - Klek, čudnovato brdo.

   Odsjeli smo u Grabovcu, u privatnom smještaju, i prva nam je briga bila da pronađemo mjesto gdje ća naš pas moći slobodno obavljati svoje potrebice.Što nije bilo teško, jer je samo stotinjak metara iza kuće zgodna livada. Tihi je presretan u travi...

što se vidi iz priloženog.

Objavila singerica u 11. kolovoz 2006 23:32:00 | 3 komentara

7. kolovoz 2006 11:32:00

Peglanje

   Pala kiša, baš dobro, cijelo jutro peglam, ispeglala sam si tabane. Peglam, slušam radio i nerviram se. Ne zato što se veš presušio, nego zbog nekih načina izvještavanja. Na pr. izvještavaju da je Izrael gađao, pogodio i ubio.Zatim kao uzgred izvještavaju i da je Hezbolah gađao. A siroti Hezbolah, nikad ništa ne pogodi a kamo li da bi koga ubio. Stvarno im treba pomoći, istjeruju Židove sa židovske zemlje već  više od 50 godina, pa nikako da ih istjeraju, a i kako će kad ne znaju gađati.

Ispeglali su oni dobro te vijesti. Ne znam samo od koga ih kopiraju. Koja agencija snabdijeva Hinu.Nije američka, sigurno. Nekada smo bili u istočnom bloku, pa ovakve vijesti nisu čudile, kad su Rusi stari antisemiti. Više je u Izraelu židova iz Rusije nego iz bilo kojeg drugog dijela svijeta. Ali sad smo valjda s amerikancima, pa tko onda propušta ovakve "vijesti"?

I taj predsjednik. Što mu je to trebalo? Ako alka ne može bez njega, on sigurno može bez alke, mogao se lijepo kupati na kakvom pustom otoku Kornata, kao Onasis, bar to si može priuštiti, a ne blamažu za koju je ionako unaprijed znao da će je doživjeti.

A u Gorskom Kotaru zemljotres! Baš sad kad ja želim u Liku! Preko Gorskog Kotara. I šta ako je ovo bila samo predhodnica,a sutra bude glavni udar? Zna li netko, što treba činiti kad te zemljotres zatekne na cesti? Treba li ostati u autu ili izaći? Bolje da sam kod kuće, onda bar znam da trebam izaći  :).

I zastoji na cesti, ajde, to je bar vrlo korisna informacija koju dobiješ preko radija, osim vremena i zemljotresa, naravno.Na našem putu nema zastoja,ceste su puste, kaže ona. Da, ima jedna spikerica sa dječjim glasom i pjevuckajućim naglaskom. I ona me nervira. Naročito kad čita na talijanskom. Ne zna naglašavati, ostavlja da riječ visi u zraku na kraju rečenice, pa ne znaš je li svršila ili će još.

Ma uglavnom, iznerviralo me ovo peglanje uz radio. Kupit ću si televiziju.Uz televiziju se ne može peglati. Pa ću se onda bar nervirati sjedeći na kauču.

Objavila singerica u 7. kolovoz 2006 11:32:00 | 12 komentara

6. kolovoz 2006 10:57:00

Godišnji

   Godišnji odmor nije odmor ako se negdje ne putuje. Pa smo najmiliji i ja odlučili da idemo U Liku, točnije na Plitvice ili negdje u blizini. Na blogu se reklamiraju Rastoke, ali na žalost, malo su skupi za nas, a i ne primaju pse, tako da je to otpalo.Tihija ne možemo ostaviti, bojim se da mi se pas ne iztraumira ako ga ostavim u nekom prihvatilištu za pse, kojih ionako nema kod nas.No, našli smo nešto drugo u blizini Plitvica, još nije sigurno, u toku današnjeg dana ćemo potvrditi. najvažnije je da primaju psa iako sami imaju mačku.Uvjerili smo ih da je naš pas prijatelj mačaka...samo da nas Tihi podrži u tome :)). Kreće se prekosutra, odoh prati i peglati potrebno za put. Sad ću tek utvrditi da nemam ništa adekvatno, pa možda padne i neka kupovina odjeće. Jupiii! Još samo da skoknemo na antičke noći sutra navečer i- putovanie!

Objavila singerica u 6. kolovoz 2006 10:57:00 | 6 komentara

4. kolovoz 2006 19:28:00

Priča iz davnine

Ako već morate izgubiti nešto, izgubite to u telefonskoj govornici

     Gubiti stvari, to je obično. Nekad izgubite nešto što se lako može zamijeniti, pa to onda brzo i zaboravite. Ponekad izgubite nešto što vam je važno ili drago, no obično se i te stvari mogu zamijeniti, pa ma koliko patili za njima, na kraju ipak zaboravite.

  Gubila sam ključeve, kad sam bila djevojčica, rupčiće, olovke i pera. Kao djevojka izgubila sam lančić koji mi je poklonila teta, zapravo nisam ga izgubila, već zaboravila u studomskoj zajedničkoj kupaonici i kad sam primijetila da ga nema, već je bilo kasno. Netko ga je maknuo. Čudo jedno, kako smo okruženi samim lopovima, a to ni ne znamo, dok se ne steknu uvjeti za krađu. Gubila sam i novce, ali to vrlo rijetko i uvijek samo sitniš. Znači, bolje sam ih čuvala. Ali jednom sam izgubila tako veliku sumu kakvu nisam nikad  u životu, ni prije ni poslije toga. Frojd kaže da ni gubljenje - zaboravljanje stvari na krivom mjestu nije slučajno. Frojd je jedna špija. U svemu vidi nešto sumnjivo. Čega je moglo biti sumnjivog u gubljenju lančića, poklona moje tete? Netko, tko bi zavirio u moje nesvjesno, mogao bi reći da ja tu tetu nikad nisam voljela.  Nisam morala nositi njezin lančić. No lančić mi se sviđao, pa sam ga nosila. A što je ležalo u pozadini gubljenja novca koji mi je bio prijeko potreban i koji sam sama zaradila? No, bolje da ispričam priču izpočetka:

   Bilo je to 1967. godine. Nije ni po čemu nije bila posebna ta godina osim po tome što sam od samog njenog početka bila u drugom stanju. Još sam studirala tada, ali kako bebe, osim veselja, izazivaju i povelike troškove.Tatica očekivane bebe nije se ponudio da dijeli troškove, on se uopće nije ponudio ni za šta, pa sam onda tražila posao uz studij. Posao sam uglavnom tražila preko student servisa, no malo je bilo atraktivnih poslova. Bili su to poslovi koje uglavnom nitko neće, bilo da su vrlo teški, ili malo plaćeni, ili privremeni a najčešće sve ovo zajedno; samo oni u krajnjoj nuždi odlučivali su se za  njih. Događalo se i da se ponudi koji atraktivniji posao, kao na primjer razni poslovi na proljetnom i jesenskom Zagrebačkom velesajmu, dobro plaćeni i ni malo teški, no rijetko ih je tko mogao stvarno i dobiti preko student servisa. Trebala je za to podebela veza. Pa sam ja potegla svoga taticu iz Pule da potraži svoga starog ratnog druga iz – Bribira, ali koji se dobro pozicionirao u Zagrebu, koji je opet sa svoje strane imao poznanstva i u vezi sa velesajmom. Htio je drug da me vidi, osobno. Kad me je vidio, u trudničkoj haljinici, ograničio se samo na to da mi očita drugarsku lekciju o tome kako mi svi studenti treba da se vratimo u provinciju iz koje smo došli i da tamo izgrađujemo socijalizam, a ne da se svi želimo nastaniti u Zagrebu. Gdje je valjda socijalizam već izgrađen, zaključila sam ja. Potom je on nazvao drugog druga i tako sam se napokon obrela na recepciji velesajma kako objašnjavam našim i stranim trgovcima kako se stiže do Brrrodokomerrrcovog ili Šipadovog, ili već tamo nekog štanda.Usput sam morala poslušati i žalbe na ovogodišnji velesajam, kako je slab, malo štandova, malo posjeta, nema čak ni djevojaka za zabavu na brzinu. No, nisam se pretjerano uzbuđivala zbog toga, moj me je, sad već dobro vidljivi trbušćić štitio od bilo kakvih aluzija, primisli i nedostojnih ponuda. Uostalom, posao je bio izvrsno plaćen i tjedan-dva nakon velesajma signe meni plaća od 14000 dinara (slovima: četrnaest hiljada dinara!), što je, za usporedbu, iznosilo polovicu moje mjesečne apanaže koju su mi dodijeljivali mamica i tatica. Dragocjene sam novčanice brižljivo, svaku zasebno presavijenu, složila u crveni novčanik sa narodnim vezom, da se ne pogube kad ih budem vadila. I krenula sam Ilicom, pa onda Jurišićevom. Za one koji ne poznaju Zagreb, to su dvije spojene ulice u centru grada, trgovački i poslovni centar, nešto kao Champs' Elysée u Parizu, J.  Od trgovine do trgovine, benkice, igračkice, dudice, trudničke traperice… nisam se mogla odlučiti.Toliko novaca odjednom i sve mogu potrošiti po volji. Zbilja je bilo teško se odlučiti.

        U Jurišićevoj glavna pošta sa telefonskim kabinama isped ulaza. Telefonirat ću mami u Pulu. Ne znam zašto. Da se pohvalim, valjda. Da pitam za savjet, sigurno ne. Nisam voljela da me ona savjetuje. Nisam voljela da me itko savjetuje. To je ljudima davalo izvjesnu nadmoć nada mnom.

   Telefonska govornica zagušljiva, slušalica masna, pazim da je ne prislonim uz lice. Ipak osjećam miris češnjaka na njoj. Gadi mi se. Pažljivo odlažem kišobran, vješam ga za gajtan slušalice, neću ga zaboraviti jer proljetna kišica blaži ovo, još ni sama ne znam koliko uzbudljivo poslijepodne. Sitniš za telefon vadim iz spomenutog crvenog novčanika. Onda još nije bilo magnetskih kartica, a o mobitelima se nije ni sanjalo. Imala sam dovoljno kovanica, oh, imala sam dovoljno svega to popodne. Osjećaj zadovoljstva prožimao me cijelu, morala sam to objaviti kući. No, s druge strane slušalice nisam naišla na rezonanciju. Po običaju, majka je sumnjala da ću učiniti nešto glupo ili loše, osim toga smatrala je da joj ne pišem dovoljno često, a koliko je bila željna novosti o meni, vidjelo se po tome što me obasula prijekorima. Naprasno smo prekinule razgovor, a ja se nisam htjela sekirati, grijalo me mojih 14 tisuća. Kišobran veselo odbija kišne kapi i šareni se pod, sad već neonskim, svjetlom.   Konačno se odlučujem za trgovinu. Točno znam u kojoj sam vidjela one predivne vezene benkice.

  …Da gospođo, za novorođenče, gospođo, koliko komada?…izvolite na blagajnu, gospođo.

Nisam je ispravljala. Bilo bi glupo, a i prijalo mi je. Naravno da sam gospođa, ne čini me gospođom vjenčani prsten, već beba u mom trbuhu. Tako je ispravno. A trgovkinja je lako mogla vidjeti da prstena nema.

  Na blagajni, nikakvo duboko kopanje po mojoj torbici nije pomagalo. Crvenog novčanika sa narodnim vezom nije bilo. Vezene benkice vratiše se na policu. Trgovkinji sam promrljala nešto kao «oprostite» i van iz trgovine sam izašla olovnih nogu a glave već potpuno zanesene mislima i grozničavim pretraživanjem svih mjesta koja sam prošla: gdje, gdje sam ga izgubila? Pošta! U pošti sam ga ostavila na aparatu, pazeći da ponesem kišobran i bjesneći zbog majčinih prijekora. Ona, ona je ta koja ne želi da se to dijete rodi! Ona je ta koja bi ga držala golog na kiši! Jurnula sam nazad gurajući se kroz svjetinu. Ne, nisam suzdržavala suze, samo sam bijesne krikove gušila u grlu. Slika mog novčanika sa pažljivo složenim novčanicama od tisuću kako bezazleno stoji na telefonu i neke masne ruke s prljavim noktima ispod kojih se zario miris češnjaka kako se pruža prema njemu, tjerala me sve brže, usprkos mojoj povećanoj težini i volumenu. U hipu sam bila do glavnog kontrolora pošte. Gospodin…ne, drug, sa brkovima cara Franje Josipa, dakle ipak gospodin, pita me sudbinsko pitanje: «Koliko je bilo novca? A kako su bile složene novčanice?»  i nakon točnog odgovora, poseže u neku nevidljivu ladicu ispod razine moga pogleda i izvlači crveni novčanik sa narodnim vezom. Ma šta gospodin, ma šta drug! Djed rođeni nije mi bio draži u tom trenutku. Primila sam novčanik i tutnula ga duboko u torbu. Oprosti ruko koja si ga donijela, nisi ti masna s prljavim noktima, ti si čista ruka pravde i milosti.

   I koji sam nauk mogla ponijeti iz ovog gubljenja? Možda taj da iz javnih govornica telefoniraju samo pošteni ljudi? Željela bih da je tako, ali znam da nije. Recimo da nisu svi pošteni, ali bar većina. S tim se mogu složiti. Ali nisam nikad više ništa izgubila u govornici, pa čak ni samo zato da bih provjerila ovaj sretni zaključak.

Objavila singerica u 4. kolovoz 2006 19:28:00 | 7 komentara

1. kolovoz 2006 1:03:00

Za Vesnu

Jeste li već bili u Grožnjanu? Najmiliji, Vesna i ja se upravo vratili odande. Nekad sam često šetala njegovim uličicama i udahnjivala duh prošlosti i sadašnjosti pomiješan sa slikama, keramikom, vinom i tartufima. Jedinstven je. I nakon dugo vremena opet danas moram ustanoviti: jedinstven je i nepromijenjen.

Objavila singerica u 1. kolovoz 2006 1:03:00 | 17 komentara